Vječna ljubav

I svakim danom smo sve više zaljubljeniji jedno u drugo........

Dugo nisam pisala, što ne znači da nisam imala šta...
Nekako me virjeme zaokupiralo, a i on, da sam zaboravila na Internet. Dosta toga se dešavalo, na svu sreći- sve dobro i lijepo, kao i pohvalno. Združio se s mojim drugaricama do maximuma, pokazao im svoje kvalitete i dušu, shvatile su koliko se volimo i pustile ga u svoju intimu, smatrajući ga dostojnim da tu bude.
Također, krenuo je fakultet, i divno je očekivati ga na pauzi, prekrasno je dobiti poljubac i zagrljaj između predavanja... jednostavno znati da je tu, u blizini, ako mi zatreba.

A naša ljubav, bez obzira na sve...samo raste i raste...

Večeras sam mu za iftar napravila pitu šareni burek. Slučajno je izrazio tu želju a ja sam mu je ispunila. I oboje smo se posebno osjećali. Pojeo je iz jednog zalogaja. :)



To je prva pita koju sam razvila za njega ... i imala sam tremu :)

Ali sve pohvale moguće sam dobila :)


Onaj... rekao je da me voli više nego ikad...i da se iznova zaljubljuje u mene :) hihi

Bogme...sve više i više... U ovih zadnjih nekoliko dana, svaki dan sam provodila vrijeme sa njegovim roditeljima, inače slučajno. I tako sma se sprijateljila s njima, ljudi su tako opušteni, da aspolutno izgubim misao da su to njegovi roditelji. I oni su mene prihvatili kao da sam im kćerka, a ne neki stranac..njegova mama me i zove na telefon, bez ikakvog ustručavanja a ja, kada s njom pričam, kao da razgovaram sa prijateljicom.
I prosto je sve to nevjerovatno, jer sam napunjena pričama o lošim svekrvama a moja je tako draga. Kao i ona, njegov otac je isto šaljiv čovjek, pravo osvježenje za mene, jer ja nisam navikla na takvu atmosferu.
Sve u svemu, mi napredujemo :)

Danas smo proveli dan s njegovom mamom... I ne znam kako da to opišem, bilo je i više nego jednostavno i zabavno. Kao da sam bila sa prijateljicom koju poznajem dugo godina... Razgovor je tekao tako lagano, sličnih smo karaktera i razmišljanja i u mnogo čemu se slažemo što naravno olakšava komunikaciju...
Bilo je divno vidjeti kako me gleda pogledom punim pažnje i nekog, mogla bih reći ponosa. Jednostavna žena, nenapadna, sa dobrim namjerama i uvijek spremna za šalu... A ja tako volim vedre ljude....

Volim i  svog mališana, koji tako liči na mamu...

Volim ga...tako jako ga volim... Da mi maloprije nije došao i zagrlio me, poludjela bih od želje za njim...

Ma trebala sam znati da je svemu uzrok bio PMS... ta grozna ženska stvar... Tek kada izmučim i sebe i njega shvatim da je to u pitanju,i da niko nije kriv do prirode...
Hvala Bogu pa on ima strpljenja i sve fino i polako podnosi, i apsolutno me razumije u svemu... jer da u tim trenucima on pošizi ja bih sigurno bila još gora...


Jučer smo imali prelijep dan... Onakve kakve mi volimo... po pet sati skupa, lutamo bez cilja, samo nek smo skupa... Bilo je zaista hladno ali nas to nijednog trena nije sprečavalo...
Vratio se u potpunosti onaj osjećaj neodoljive želje za njim, one posebne ljubavi koje ljudi neki nikad ne osjete... Ja je osjetim tako često... hvala ti Bože...

Slikali smo se, tačnije glupirali... i kada sam kasnije gledala te slike, nisam mogla prestati čuditi se sjaju u našim očima... na svakoj slici sijamo od sreće i to je tako primijetno...

Volimo se ponovo svom jačinom... nikada nismo ni prestajali, ali moje tijelo nekad stvara probleme...

VTN

Noć je zaista bila posebna... Iftar za koji smo se zajedničkim snagama morali izboriti ,a onda smo otišli u naš park... hladna noć, sjeli smo na klupu, skupili se jedno uz drugo da se grijemo koliko-toliko.. i uživali. Pustili smo muziku i kako to krene već kod nas.... povukao me za ruku i počeli smo plesati... Dugo smo plesali...kao da smo sami na cijelom svijetu...
Onda sam mu puštala svoje najdraže pjesme,i pjevušila na uho...
Bila je to posebna noć... s posebnim osjećajem...

"i ovom ljevicom te zaprosio mala moja..."

Stisnuo me....i uzdahnuo...

Danima nemamo vremena jedno za drugo kao što smo imali prije... i nismo mi za to krivi, jednostavno slijed događaja je takav da kad sam ja zauzeta on je slobodan i obrnuto. A tužno je kada ne možeš osobi koju najviše voliš, posvetiti svog vremena koliko to ona zaslužuje...
I osjećam se udaljenom... to me sve više i više muči... ni poljubci nisu kao što su znali biti... Nisam spremna ustati u 7 ujutru da bih se vidjela s njim... Kad me ispraća, nisam željna stajanja pred mojim ulazom.... nakon izlaska ne želim na MSN...ta stvarka me općenito ljuti...i ne shvatam zašto? Da ga manje volim, bila bi velika laž... Toliko mi je potreban i kad o svemu tome počnem razmišljati, suze su automatski tu... Jutros sam plakala pred mamom, i ona kaže da bih trebala biti presretna šta imam... da bih trebala sijati od sreće... i da nema razloga za suze, čisto nas snašle obaveze... da se to dešava svima..
On mi kaže da se mi volimo bez obzira na sve i da smo jaki, i da ćemo sve preći... Maloprije mi je došao, baš me iznenadio... ja sva prljava, u poslu, on je došao s posla malo da me vidi... jesam li uredu...

Znam da me voli, u to ne sumnjam ni sekunde.... on kaže da osjeća sve to isto kao ja... i sigurna sam da jest, vidim to po njemu...
Da li je u pitanju nedostatak strasti.... jer je gotovo uopšte nema radi ramazana.... A bila bi velika glupost da je to u pitanju...
Onda...i kad izađemo, to je 2 sata maximalno, nedovoljno za ono na što smo mi navikli... ali opet to ne vidim kao razlog zbog kojeg, kad dođemo pred ulazom, ne želim stajati s njim.
MSN ne volim jer to treba biti neka dopuna na svo vrijeme koje provedemo skupa a na kraju se sve svede samo na MSN i to me ubija... zamrzila sam tu stvarku radi toga... jer ga imam samo tako... a to ne želim...
I sve me to muči... fali mi onaj osjećaj ogromne ljubavi, lepršavosti... Mi se i dalje pazimo kao prije, ali zar je moguće da zbog neviđanja mi i njegovo odzvanjanje ne znači kao što je znalo značiti...

Maloprijašnji njegov iznenadni dolazak me baš usrećio...i još uvijek osjećam te neke leptiriće... Možda je to u pitanju... možda mi fali onih neočekivanih svari.... iznenadnih viđanja... konstantnih.. a ne samo sat na dan...

Kako god... iskreno se nadam da će me ovaj osjećaj proći i da će se vratiti ona lepršavost koja me čini sretnom... Jer me ovo ubija... dok sam s njim sretna sam, kad se rastanemo tužna sam...
Želim osjećati sreću i dok mi je on u mislima....

Situacija se smiruje... ovaj nemir u meni nestaje... zahvaljujući njemu...
Tu je bio da me sasluša, da me utješi, i iako se nije radilo o nama, već o nečemu mom, on je bio apsolutno zainteresovan... Ma kako ga samo volim...
I želi svaki tren biti sa mnom, ne dopušta da sama idem doktoru, želi biti uz mene što god se desilo... I tako sam mu zahvalna na tome...

Opet dobijam onaj osjećaj sreće koji mi je tako falio... opet osjećam svu onu ljubav koju mi on nesebično pruža...
Osjećam da volim...i da sam voljena...
I ništa više...ama baš ništa više mi ne treba!

Proveli smo jučer, može se reći, dosta sati skupa. Ne onako kako bismo on i ja to željeli ali skupa!
I navečer, kada nisam mogla biti s njim.... pekla me savjest, a i u njemu je bila mrvica ljutnje... A neću to... Možda jesam mogla uticati na to da se ipak vidimo, a nisam, jer sam željela vidjeti novu bebicu u porodici. I ne shvatam zašto me grize savjest zbog tog ? Da li je njegovo ponašanje uzrok tome ? Ili čisto moja savjest da sam ga stavila po strani ? I uporno sebi govorim da je suludo o tome razmišljati... da bi za to imala osnova da se nismo vidjeli...ali pošto smo proveli 4 sata skupa... to me ne bi trebalo mučiti....


Uzalud.... ne prestaje....a mrzim to... jer ništa loše nisam uradila...